Razni izvođači, 2010. godinaPred nama su Bračka sjećanja 1, prva cjelina unutar šireg multimedijalnog projekta revitalizacije klapskih tradicija otoka Brača. Sastavljena je od kompaktne ploče s izvedbama klapa, kompaktne ploče sa snimkama pučkih pjevača iz 1960-ih i 2000-ih te, naposljetku, notne zbirke koja je tiskana u sklopu edicije Leut Festivala dalmatinskih klapa u Omišu.
Dobrog poznavatelja klapske glazbe možda će začuditi što su u žarištu projekta otok Brač i njegove tradicijske pjesme. Tijekom vremena se, naime, među klapskim pjevačima i stručnjacima uvriježilo mišljenje da stanovnici Brača nemaju nekih posebnih klapskih melodija niti njeguju vlastiti tradicijski izvedbeni vokalni stil te da uglavnom pjevaju srodno susjednim područjima Splita i otoka Hvara. Brač – najveći otok Dalmacije smješten na pogled klapskim središtima Splitu i Omišu – nekako je ostao po strani u organiziranom klapskom pjevanju od 1960-ih do 1990-ih jer njegove malobrojne organizirane klape nisu zračile stilskom prepoznatljivošću. Osnovni je razlog tome što Brač tada nije imao lokalnoga klapskog stručnjaka poput Ljube Stipišića, Dinka Fia, Krešimira Magdića, Duška Tambače, Nikole Buble ili Dušana Šarca, koji su snažno oblikovali klapske stilove Splita, Korčule, Dubrovnika, Trogira i Šibenika.
Brački tradicijski vokalni stil svjetovne i duhovne glazbe, međutim, postoji! Zabilježen je prvenstveno na magnetofonskim vrpcama i njihovim digitaliziranim kopijama koje se čuvaju u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu. Nastale su uslijed terenskih istraživanja svjetovne glazbe koje su vršili etnomuzikolozi Jerko Bezić i Dunja Rihtman-Šotrić 1969. i etnokoreolog Ivan Ivančan 1967. godine. Njima možemo pridružiti i snimke pučkoga crkvenog (glagoljaškog) pjevanja istraživača Jerka Martinića iz 1970-ih i Ljube Stipišića iz 1990-ih. Ove zbirke zvučne građe jasno svjedoče da Bračani u pogledu pjevanja ni po čemu nisu zaostajali za susjedima Splićanima, Hvaranima, Korčulanima, Makaranima…
Što nam govore snimke svjetovnih bračkih pjesama s kraja 1960-ih, koje su temeljem projekta Bračka sjećanja 1? Kako su tada pjevali brački pjevači, rođeni u posljednjim desetljećima 19. i prvim desetljećima 20. stoljeća? Lako mi je ovdje iznijeti estetsku prosudbu. Ljepota i jedinstvenost tog pjevanja krije se u nježnosti njihovih izvedbi, baršunastim bojama glasova, polaganim tempima, nadasve zanimljivom ornamentiranju melodija, specifičnim kretanjima dionica unutar dvoglasne ili troglasne strukture i mnogim drugim odlikama. Kao i drugdje u Dalmaciji, u tom pučkom pjevanju tada gotovo da i nije bilo natruha uvježbanog zvuka kojim se odlikuju organizirane klape od osnutka omiškog festivala naovamo. Tek ponegdje naići ćemo na pojedince koji su se učili pjevanju, a u Sumartinu i na maleni organizirani komorni zbor koji je četveroglasno pjevao klapske pjesme.
Nekad ujesen 2008. upozorio sam Juricu Boškovića na vrijednost, ljepotu i raznovrsnost navedenih snimki u Institutu za etnologiju i folkloristiku. Inspiriran tom građom, započeo je projekt obnavljanja bračke klapske baštine zajedno s dugogodišnjim suradnicima Joškom Ćaletom i Markom Rogošićem. U naslov projekta uvrstio je riječ "sjećanja", čime se duhovno povezao sa svojim uzorom – uspješnim srodnim projektom klape Jelsa naziva Sjećanja iz 1998. godine kojega su realizirali Rogošić i Ćaleta.
Klapski Brač u Zagrebu – klapski Zagreb na Braču?! Možda bi se ovom mišlju moglo kolokvijalnim rječnikom skicirati Bračka sjećanja 1 jer u njima postoji jasna, nedvojbena veza između dviju navedenih zemljopisnih točaka. Bez razumijevanja te veze teško ćemo razumjeti kontekst glazbe o kojoj govorimo. Ne treba nas stoga čuditi što je ovaj projekt nastao u okrilju Zagreba, središtu hrvatske glazbene umjetnosti i znanosti o glazbi, jednako kao i srodni projekti klapa Jelsa (1998), Nostalgija (2000) i Dišpet (2004, 2010). Inače, od rata naovamo malo je projekata proučavanja, obnavljanja i revaloriziranja glazbenih tradicija među klapama, premda je u domeni tradicijske glazbe u Hrvatskoj vidljivo prisutan obrnuti trend.
Agilni Jurica Bošković uspio je od konca 1990-ih do danas osnovati i voditi mnoge klape u Zagrebu i na Braču. Pritom neprestano surađuje s raznim klapskim stručnjacima, među kojima su Dinko Fio i Joško Ćaleta ostavili najsnažniji pečat na njegovu umjetničku osobnost. Ovom je prilikom okupio današnje klapske snage Brača, koje su postale mnogobrojne tijekom 2000-ih, te klapaše Bračane i prijatelje Brača u Zagrebu.Ako promotrimo Bračka sjećanja 1 u svjetlu ranijih srodnih projekata, drugačijim ga čini nekoliko aspekata. U formalnom pogledu u projektu sudjeluje sedam klapa, muških, ženskih i mješovitih, i to s Brača kao i iz Zagreba, a ne samo jedna kao do sada. U pogledu razine intervencije u glazbeni predložak, s obzirom na način oblikovanja višeglasja i glazbene forme, u velikoj su mjeri prisutne razvijene harmonizacije i obrade, što nesumnjivo odražava sadašnji trend među obrađivačima tradicijskih klapskih pjesama. Eksperimenti i fuzije klapske glazbe i glazbi udaljenih zemalja (Oj pučiška valo – Južnoafrička Republika; Ja ću poć na more – jazz; Turkinjica konja jaše – Makedonija, itd) izmještaju Bračka sjećanja 1 dobrano u područje world music-a. Tomu je nesumnjivo doprinio izbor obrađivača, od aktivnih sudionika projekta Joška Ćalete i Marka Rogošića, preko uglednih klapskih skladatelja Dinka Fia, Krešimira Magdića i Duška Tambače do triju mladih klapašica Ivane Šutić, Agneze Radonić i Ani Vuletić. Sve njihove obrade objavljuju se u sklopu Bračkih sjećanja 1 u notnoj ediciji Leut.
Voditelji projekta, pri izboru pjesama za obrađivanje, nastojali su da je pjesma nepoznata ili malo poznata u suvremenom klapskom repertoaru. Uz to, željeli su da na kompaktnim pločama bude zastupljeno što više mjesta na Braču. Pritom su obrađivači katkad intervenirali u tekstove pjesama koji su nerijetko bili fragmentarno izvedeni. Najčešće su dopisivali kitice, a stihove koji nisu bili otpjevani na bračkom dijalektu već na književnom jeziku preobražavali su u današnji brački govor. Neke su obrade sintetizirale više varijanti određene pjesme iz različitih bračkih mjesta, čime su postigle osobitu dinamičnost i raznolikost (npr. uspavanka Nini nani ni je doma). Krešimir Magdić usto je obradio pjesmu Pocet ću te dušo svrh glave slaviti koju je zapisao Ludvik Kuba na Braču oko 1890. godine.
Posebnost je projekta Bračka sjećanja 1 i u tome što prvi među ovakvim projektima donosi kompaktnu ploču s arhivskim snimkama tradicijskih (pučkih) pjevača, uglavnom iz 1960-ih te manji broj snimki koje su tijekom 2000-ih snimili članovi klapa Braciera i Mrduja. Nakon raznovrsnih tradicijskih izvedbi pjesama koje su klapski obrađene na paralelnom albumu, antologijskim su odabirom dodane i pjesme iz različitih bračkih mjesta koje su relativno dobro poznate klapama, ali ih posebnima čine izvedbe tradicijskih pjevača. Značaj dostupnosti arhivskih snimki široj publici očitovat će se zasigurno u njhovoj budućoj recepciji. Za same sudionike projekta važnost je ove arhivske građe, kako navodi Jurica Bošković, u sljedećemu: "Vrlo je zanimljivo pratiti kamo nas je odveo predložak i usporediti dvije izvedbe."
Na kraju nekoliko riječi i o izvedbama klapa. Pri izboru klapa voditelji projekta pazili su na njhovu umjetničku vrsnoću koja se ponajprije očitovala u njihovim nastupima na omiškom festivalu. Muške klape Braciera i Petrada te mješovita klapa Volat donose razigrane izvedbe i specifične ornamente, pjevajući uglavnom razvijene harmonizacije. Ženske klape Dišpet i Ćakulone iskazuju visok stupanj fuzioniranosti i umješno se nose s veoma složenim obradama. Klapa Vala odiše "starinskom" zrelom zvukovnom bojom, a klapa Mrduja stilskim se izričajem približava splitskom načinu pjevanja. U cjelini Bračka sjećanja 1 predstavljaju veoma inovativan pogled na baštinu i nadamo se da će imati dobar odjek među klapskom i širom publikom.
dr. Jakša Primorac